Biserka Goleš Glasnović dobila nagradu za najbolju kratku priču Mate Raos
Ogranak Matice hrvatske u Vrgorcu dodijelio je nagradu Mate Raos za najbolju kratku priču u 2011.
Nagrada, koja se ove godine prvi put dodjeljuje, utemeljena je u spomen na Matu Raosa, preminulog vrgorskog pisca i pjesnika te jednog od istaknutih članova Matice hrvatske. Na natječaj ja najbolju kratku priču pristiglo je 49 radova iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a prosudbeno povjerenstvo izabralo je priču “Umrežena” Božice Brkan kao najbolju.
Biserka Goleš Glasnović pričom “Tempus fugit” osvojila je drugo mjesto, dok je trećenagrađeni postao Krunoslav Šetka sa “Sarajevskim nokturnom”. Vrgorac, kao grad pjesnika i književnika, simbolično počinje ulicom Tina Ujevića, a završava Šetalištem Mate Raosa, kazano je prilikom dodjele nagrade.
TEMPUS FUGIT
Pet godina u sanatoriju u Bavarskoj. Majka joj je mogla platiti jer je i u zrelim godinama bila vrsna pijanistica. Sterilno i bijelo poput onostranog, jedina živa bijaše psihijatrica, doktorica psihoanalize koja joj je se posvetila više nego profesionalno, ostale bijahu kliničke kraljice koje umjesto zakona propisuju lijekove. Pokušavajući otkriti tajnu njezine podsvijesti, jer svijest je samo ledena površina sjevernog mora, a sve ostalo je ispod, zapisivala je njezine snove, koristeći ih kasnije u svojim radovima.
Nakon izlaska iz sanatorija, vratila se s majkom u rodni grad. Neizliječena, potonula je u mrak i samo bi ponekad kroz prozor ugledala osvijetljenu stvarnost: obične šetače, majke i djecu u kolicima. Bijahu udaljeni od nje, kao i planeti jedan od drugog u svemiru. Posjećivali su je njezini i mamini prijatelji, a umjesto lica imali su lica ptica, šakala, svinja i krokodila poput egipatskih bogova. Prepoznavši ih jedino po glasu, nestajala je sama u sebi. Duh joj je postao svemir, taman i tajanstven, u kojem je njezino sićušno tijelo lebdjelo poput neznanog i zalutalog meteora. Jednog dana telefonom se javio majčin poznanik, Sai Babin učenik, pokušavajući ublažiti simptome izlaska duha iz tijela, osjećaj mučnine i gubitka svijesti. Tko nije spoznao tamu, neće naći svjetlo, kazao je.
Tko donosi svjetlo, upitala se. Prometej materijalnom svijetu, a Spasitelj onima koji žive u duhovnoj tami?
U međuvremenu na jednoj kazališnoj predstavi saznala je za hodžin zapis. Kad liječnici dignu ruke, može pomoći. Hodža ih je primio, nakon što su se predstavile kao vjernice koje prihvaćaju jednako svoju vjeru kao i inovjernu. Ipak dvoumio se, jer, kaže, takvi zapisi nisu više u njihovom protokolu i upućivao ih na hodže u Bosni koji su napustili instituciju pa se time slobodnije i temeljitije bave. Budući da se rat proširio u Bosnu, do njih nisu mogle, pa se smilovao, napisavši na temelju njezinog i majčinog rođenja arapsku molitvu za ozdravljenje. Tijelo odvojeno od duha trebalo je potaknuti na ozdravljenje pa je preporučena i masaža. Prigodom presvlačenja talit je nestao. Obeshrabrena, vratila se doma bez talita. Ponovno je posjetila hodžu. Blagonaklono, ne iskazujući prijekor, napisao je novi talit od kojeg se nije odvajala.
Tada joj majka ispriča tri sna iz djetinjstva.
Prvi san
Dijete si i sjediš na obali gledajući more u suton. Na moru je oluja, a u barci otac, majka i dijete. Pokušavaju se spasiti. Budiš se plačući jer se bojiš da će ih oluja potopiti.
Drugi san
Djevojčica si i sjediš na obali gledajući more u suton. Dijete je postalo odrasli muškarac i hoda površinom mora. Budiš se smijući jer je došao do obale i pomilovao te po kosi.
Treći san
Djevojka si. Vode ga s križem na leđima. Ratnica si i pozivaš svoje strijelce pokušavajući ga spasiti. Budiš se razočarana što nisi uspjela.
Ubrzo nakon toga njezino je sićušno tijelo u tami Velikog Duha pronašlo svjetlo.
Zamolila je majku da odu u očev stan u kojem nitko nije bio otkako je umro i prvi put poželi vratiti se na posao u Arheološki muzej. Iz sandučića pokupiše mnoštvo neotvorenih pisama. Sjedeći na prašnjavoj stolici u sobi čiji zidovi su bili prekriveni slikama, izvadi jedno, nasumce. Zadrhta, pismo namijenjeno njoj! Datum otisnut prije pet godina! Rukopis šarmantno nekonvencionalan, originalan, matematički stiliziran. Ornamentiran od parabola, hiperbola, kvadrata i krugova.
Draga M.
Da sam Rimljanin
Hramove bih Ti gradio
Svakom dijelu tijela po jedan
A najmiliji bi mi bio
Najviši od sedam
Na mramornoj horizontali
Usidrena u mene
Mramorna vertikala bila bi Ti
Samo u dvoje jedno!
Tvoj A.
Odjednom je, iako nepokretno ostavši na stolici, otputovala u Grad, sjećajući se događaja od prije pet godina. Tempus Fugit, pomislila je. Na otvorenju Arheološkog parka u Gradu, nestrpljivo je čekala da ponovno govori, prema dostupnim podatcima, rekonstruiranu priču o Šestoprstom, nedavno pronađenom torzu muškarca, pretpostavlja se rimskog filozofa i pjesnika, u podmorju nedaleko Grada, o krasnom torzu uskih bokova, jačeg poprsja s naglašenim lukovima grudi, lijepih, vitkih nogu. Na lijevoj nozi imao je šest umjesto pet prstiju. Muško stopalo možda četrdeset i tri, lijepo oblikovanih prstiju, ali spušteno (zar su i Rimljani imali spuštena stopala?). Dok je kao zanesena apsolventica arheologije proučavala torzo, činilo joj se da ga poznaje te je postao cjelovita skulptura bujne crne kose, zapletene mnoštvom zavijutaka, pogleda u kojem je jedno oko blago spušteno, lijepo isklesanih usana i krupnih ušiju.
Tada joj se učini da u polukrugu publike stoji živ od krvi i mesa, istina stariji, ali nimalo manje privlačan, čak zavodljiviji i gleda u nju pogledom od kojeg je osjećala slatkoću u cijelom tijelu. Pogled ju je zavodio, kao da mu je bila najdraža družica i više je mislila na njega, nego na stvarne muškarce koji su joj bili više nego privrženi. Željela se osloboditi tih opsesivnih misli. Bože, počelo mi se priviđati! Kad je pristupio da joj čestita na tako inspirativnom viđenju netom otkrivena torza, začudila se što se nije sjećala stvarnosti u kojoj je upravo sudjelovala. Htjela mu se obratiti na latinskom, a onda je pomislila da više voli grčki. Dok je pokušavala smisliti neku rečenicu, gledao ju je netremice. Zašto je posjedio i zašto je gleda s takvom žudnjom? Pronađeni torzo je torzo Aurelija Mlađeg, jednog od najneobičnijih stoika, pretpostavlja se, odzvanjalo joj je u glavi. Učinilo joj se da joj se obraća Michellangelovim stihovima: Slatko mi je spavati / Još slađe biti od kamena / U ovo vrijeme sramote i bijede / Veliko je blaženstvo / ništa ne vidjeti / Ništa ne osjećati / Oh, ne budi me / Molim te, govori tiše. A onda je hladno dodao: Nihil desperare, nulli rei fidere, pokrenut u tamnoj noći kada je pepeo s Vezuva padao, već rijedak, gust dim puže za njim po zemlji, razlijeva se kao potok i približava se… Tama je onakva kao za maglovitih noći, ili kad nema mjesečine, kao u sobi bez prozora, kada se ugasi svjetlo. Čuje se ženski jauk, dječji plač i muška vika. Ona je poginula, a on je kao stoik zazivao bogove da ne tuguje za njom, a kao zaljubljeni muškarac želio je da ga pretvore u kameni kip. M. ga je vidjela i kao Rimljanina koji iznad svega drži do svojih dužnosti i zakona smatrajući kršćane nesretnicima, a njihovu vjeru žalosnom i prekomjernom praznovjericom, misleći da se to može izliječiti. Prisjetila se da je car pohvalio njegove postupke namjesnika u Judeji, potvrđujući sljedeće zakone:
Ako kršćane pozovu pred sud i optuže, treba ih kazniti.
Onima koji poreknu i poklone se našim bogovima, treba oprostiti i milovati ih Nepotpisane prijave, neka se nipošto ne primaju. To bi bio loš primjer i ne pristaje duhu našeg vijeka.
Jesu li to navodi iz literature ili neka njena sjećanja? Prestrašeno se okrenula i nestala. Lutala je Gradom po ostatcima rimskih ulica, između stupova i sarkofaga. Mama je bila u pravu, uvijek sam imala problematičan odnos prema stvarnosti. Otići ću na gradsko kupalište, tamo nema duhova iz prošlosti, pomislila je. Tamo me otac vodio na kupanje kad smo ljetovali u Gradu. Poletjela je sretna, misleći, sjest ću, gledati more i osloboditi se ove čudovišne more. Sve su to moje ludosti i fantazije. Šestoprsti je davno umro, a ipak, u trbuhu je osjećala bolnu radost pri pomisli na njega. Upravo kad je to pomislila, stvori se pored nje. Pokrije lice rukama, potpuno bespomoćna. On joj se obrati: Zašto bježiš od mene, tako dugo te čekam!
Ujutro se probudila u groznici u malom hotelu na rubu Grada pored manufakture kolača. Zamamni mirisi iz manufakture miješali su se s mirisima iz kreveta: teški i opori, svježi i nježni, mirisi kovine i mladih listića, bakra i hvoja. Sjetila se blaženstva tijela i duše i šapta: Prvi put znam , samo u dvoje jedno. Donijeli su joj doručak u sobu nagovarajući je da jede, jer kažu, jučer ju je u hotel dopratio jedan gospodin i zamolio ih da se pobrinu za nju. Nakon ukusnog doručka vratio joj se osjećaj za stvarnost. Otići će do tržnice, tamo je živo, nema duhova. A trebala bi se javiti očevoj prijateljici kod koje su nekad ljetovali. Ta je misao bila spasonosna. Imala je adresu, a u Gradu je sve tako blizu. V. se nije iznenadila, očekivala ju je i zamolila je da ode na izložbu Pod kupolom sna. Slikar koji izlaže, naš je prijatelj, vodili su te na kupanje, otac i on, učili te brojkama, bojama i riječima. Osjećala je da je neko sjećanje bilo otisnuto, ali ga je odrastanje izbrisalo. Prednatalno ili postnatalno. I jedno i drugo i užasna nemoć da dođe do njega.
Ne mogu, teško mi je, željela bih se vratiti mami na sjever, tamo je hladnije i sigurnije, ne sanjaju se takvi snovi kao ovdje, odgovorila je očevoj prijateljici. Ajde, dušo,učini to pa onda pođi kući! Kako sam joj mogla odoljeti, kad mi je upravo mama ugradila osjećaj dužnosti, jer i moja mama sanja, ali usnuvši da je umrla i da joj prijatelji stižu na pogreb, u zadnji čas shvativši da je zapravo živa, ne želi pokvariti protokol i ostaje mrtva.
Otići ću, ipak na tu izložbu! Prije bih mogla potražiti poruku na kamenoj ciglici na palači u Gradu. Hodajući dekumanusom, nije znala je li to sjećanje iz djetinjstva ili navod iz literature. Tijelo ju je dovelo do palače iznad stare knjižare. Dodirnula je ciglicu i pročitala poruku. Okrenuvši se, zamalo je pala u njegovo naručje. Prije nego je izustio upravo pročitanu poruku: Tempus fugit, nestala je ispod volata susjedne palače.
Zakasnit ću na izložbu! Bože, nikad ne kasnim! Iako posve dezorijentirana, našla se u centru Grada u zgradi u kojoj će se održati izložba. U društvu nepoznatih, ne vidje poznati duh i to joj vrati osjećaj sigurnosti. Vlak uskoro polazi pa neće ostati do kraja. A tko je bio taj tajanstveni očev prijatelj? Misao koja ju je ponovno uznemirila. Slike je okrznula pogledom, ne želeći se uživjeti. A bile su nadrealistične, žarke, pune strasti. Samo da to što prije završi. Šestporsti ostaje u muzeju, a ona se vraća na sjever u svoj stvarni život. Ali slike, tako su lijepe, mora da je taj očev prijatelj, taj slikar… kaže vodili su te na kupanje…
U podsvijesti djevojčice utisnulo se njegovo stopalo u dobi kad je naučila brojati i kad joj je bilo posve privlačno da netko ima šest, a ne pet prstiju, ali i posve nestvarno jer naučili su je da ljudi imaju pet prstiju i da ta činjenica može pomoći u točnom računanju.
Odjednom probivši ledenu koru svijesti, pojavila se slika iz ranog djetinjstva. Izlazim iz mora. On stoji ispod tuša. Gledam vodu što se niz njegovo tijelo slijeva i u vrtlogu nestaje u rozeti odvoda. I brojim njegove nožne prste nesretna što me otac ne primjećuje, zaokupljen udvaranjem nekoj lijepoj gospođi. Brojim ponovno i ponovno. Jedanaest! Nesigurna u točnost svojih zapažanja, plačem. Otac me pokušava utješiti svojim dosjetkama, bezuspješno. Šestoprsti izlazi ispod tuša i podiže me. Vidim njegovo, blago spušteno, naklono oko.
Zbog južnjačke ležernosti, otvorenje izložbe je kasnilo. Vlak za sjever bio je neumoljivo točan. Upravo kad je ulazila u vlak, autor izložbe pojavio se na pozornici. Rekonstruirani torzo rimskog pjesnika i filozofa, stvarni duh koji ju je pratio, očev prijatelj, zaštitnik ispod tuša, Šestoprsti glavom i nogama. Vlak umirujući kao smrt, krenuo je. Povratak na sjever dobro mi čini, majka će mi pripremiti trave za ozdravljenje od sanjanja i ludila, pomislila je.
Nakon pet godina doputovala je na mjesto odakle je otišla. S legendom u džepu. Sakja – Muni sjedio je mnogo godina u pustinji, nepomičan, pogled uperio u nebo, zemlju nije vidio. Promatrao je vječnost i bio blizak Nirvani. Ispružena ruka mu se ukočila i lastavice je smatraše granom stabla te na njegovom dlanu savile gnijezdo. Dolijetale su k njemu svako proljeće. Ali jednom odletješe i nisu se više vraćale. A onaj koji je umrtvio u sebi sve želje i volju, koji je uronio u blaženi spokoj Nirvane, kojemu su zavidjeli bogovi, kad je vidio da nema lastavica, zaplakao je za njima.
Biserka Goleš Glasnović