Pisali su: Sonja Jirasek, Branimir Polić, Milan Ilić, Josip Palada, Hrvoje Čulić, Sead Begović, Kristina Repar, Marija Drobnjak Posavac i Ljerka Car Matutinović.

Čitajući Biserkine pjesme otkrivamo je kao vječitog putnika koji dodiruje svojim bićem ne samo što je oko nje, već to povezuje s iskustvima prošlih vremena stvarajući nove spoznaje.
Sonja Jirasek, 2000.

Riječ je o poetici nepatvorene nježnosti, kao „dodiru leptirovih krila“. (…) Pjesme su krajnje jednostavne bez ikakvih zamršenih metafora. Nisu ni „učene“, ni suviše kićene, već su neposredne i iskrene, a ipak misaone, i ponekad mistične.
Branimir Polić, 2000.

Stihove BISERKE GOLEŠ GLASNOVIĆ resi bogato razgranata osjećajnost koja kao da se širenjem čudesno obnavlja. Uz to: ljubav prema zakrivenom, tajanstvenom, intimnom, radosno – bolnom sjećanje na prošlo, preosjetljivost, ranjivost i plahost, i ne na posljednjem mjestu stid. Autoričin vjerski osjećaj prisutan je, nekad više, a nekad manje uočljivo, na stranicama njezine prve knjige.
Jednostavne, sjetno – lelujave, nenametljive slike i zbivanja nižu se iz stiha u stih, uvodeći nas u jedan paralelni svijet, tu do nas, svijet malih „neatraktivnih“ stvari koje dišu zajedno s nama, u prigušenom ritmu našeg jedva čujnog srca, zaustavljajući nas pred prizorima i istinama koje nam inače izmiču, zasjenjene i zaglušene gromoglasnim banalnostima što nam neosjetno, ali zato neumitno život jedu.
Hrvoje Čulić, 2001.

Gdje god zagrabili srčemo poeziju izričaja, ljepotu pjeva, krik intime. Putujemo kroz nepoznato, naoko lutamo, a zapravo samo slijedimo istraživačicu koja nam skreće pažnju na neke sitnice, detalje koje ne bismo sami nikad ugledali, a kamoli osluhnuli, oćutjeli.
Josip Palada, 2004.

Uvijek sam se divio onima koji s malo riječi mogu izreći tako mnogo. A Biserka Goleš Glasnović to zna!
Jer riječ je za nju i božanska i ljudska, i uzvišena i podla, i skromna i ohola. A kad se jednom otme iz srca poetese, kao leptir iz tijela gusjenice, zaleprša i zablista takvim sjajem da načas zaboravimo kako je to možda sasvim obična riječ.
Milan Ilić, 2004.

Njezine pjesme su slike emocionalnih stanja, često slike odnosa, ne nužno ljubavnih; ponekad subjektivni portreti, pomalo tajanstveni; ali i plod njezinog dosluha s produhovljenom prirodom, s kojom je uronjena u zajednički ugođaj. Uz to, naglasimo, gotovo svi stihovi ove knjige svjedoče o prešutnom suglasju autoričina i Božjeg svijeta, kojem otvorena i smirena srca pripada.
Hrvoje Čulić, 20004.

Ljubav i priroda posvećene predanošću i ushitom, bitne su preokupacije ove osebujne pjesnikinje. I, naglasimo, – stihovi završnog ciklusa izravno, ostali diskretnije prožeti su osjećajem prisutnosti svetog. Iskrenost, proživljenost, jaka, suspregnuta osjećajnost, strogost izričaja i prevladavajuća lapidarnost – rese stihove ove sve zrelije pjesnikinje koju sa zadovoljstvom, u skromnoj ulozi književnog kritičara, pratim na zahtjevnom putu doživljavanja života kao umjetnosti i umjetnosti kao života.
Hrvoje Čulić, 2008.

Ljubav o kojoj snatri pjesnikinja ugrožena je. Ona je sputana u prostorima koje smo sami stvorili. (…) Taj oduhovljeni zanos za istinskim prostorima unutarnje slobode ostvaruje poetski nukleus, neko gotovo mistično povjerenje u moć riječi. (…) Pjesnikinja će se u tom poetskom vrhu dovinuti u sažetim haiku – formama u kojima je sve rečeno: žudnja za ljubavlju i sklad smislene pomirdbe sa samom sobom: Na ljubljenom cvijetu / sklopiti krila ( Zadnja noć).
Ljerka Car Matutinović, 2009.

Bez leksičkih i sintaktičkih prekršaja postiže se ono što obično nazivamo okrjepom duše. Preuzetno u naše doba tehnoevangelista (…) bez primjesa onostranosti. (…) Njene su pjesmotvorbe ( ponekad i u nadrealnim prizorima koji će skončati lijepim metaforama: uzde jutra) prožete bojankama spokoja i opojne riječi. (…). Želi se utjeloviti ljubav s dozom ranjivosti i besmrtnosti. (…) Ne zanima je prazan znak, već naprotiv,smisaone postave i skladna slikovitost.
Sead Begović, 2009.

Nakon Ružnog proglašenog Lijepim i Blasfemije izjednačene sa Svetim, ma kako ga predano obrađivali, polje umjetničkog, učestalo opustošeno i zagađeno najezdom Zlih duhova, ne obećava zadugo dobar i zdrav urod. Srećom, kreativnim nastojanjima ove pjesnikinje i dalje je „pri peru“ trostruko izvorište nadahnuća i nade: Lijepo – Dobro – Istinito. Tom blagodati – evo nam zajedničkog grijeha! – gotovo se više nitko ne napaja – nije u duhu i stilu vremena (?!). Svi kao da su uspavani i kad ružno sanjaju ne – budi im se.
Pridruživši se Onima koji bdiju, u ovom kraljevstvu blaženo za(s)palih u Barbaromaniju, Biserka Goleš Glasnović osmjelila se – i propjevala! I ide joj. Dobro se nosi s križem koji nosi i koji je nosi.
Hrvoje Čulić, 2009.

Nadam se da ćete ponijeti u srcu ovu sreću i ljubav zbog rođenja nove knjige, rekao je Josip Palada na predstavljanju slikovnice Ružna Toja. Dodao je da knjige ne pišu samo pisci, nego knjigu stvaraju ljudi, znalci. Po njegovom sudu ovo nije samo poučna slikovnica za djecu, nego poetska bajka koju mogu osjetiti i doživjeti svi. Djetinjstvo je najljepše, ali kratko traje, uostalom kao i sam život i zbog toga su vrijedni i dragocjeni ovakvi trenutci.
Marija Drobnjak Posavec ,2009.

Knjiga o životinjama i ljudima, B.G. Glasnović i D. Antolović zasigurno će obradovati svako dijete. Obogaćena šarenim ilustracijama i vizualno je iznimno zanimljiva, Ružna Toja na jednostavan i razumljiv način govori o hruštu, pužu, mačkici koju su zvali ružna Toja i laviću koji je volio leptire. Slikovnica ima didaktičku ulogu jer potiče djecu na lijepo ophođenje prema životinjama. Premda je riječ o knjizi za djecu, ovi su prozni tekstovi iznimno lirski i refleksivni, stoga ni odraslima neće škoditi ako katkad zavire u nju.

Kristina Repar,2009.

Nazvati ovu nesvakidašnju knjigu kratkih priča slikovnicom samo zato što je obogaćena simpatičnim ilustracijama (slikarica Dragica Antolović) bio bi u neku ruku – promašaj. Naime, ne mora baš sve što promiče književnu riječ biti smješteno u – pretince. Jer nije riječ o herbariju i leptirima koji tamo beživotno čame, pričvršćeni pribadačama. Riječ je ovdje o pet poetski intoniranih priča, doduše namijenjenih djeci, ali bi i na odrasle (koji izloženi naporima i tegobnom svakodnevlju često zaboravljaju na sklad lijepe riječi i pokreta) mogle djelovati antidepresivno. A poetski naslovi izloženih priča upravo zrače nekom posebnom aurom koja rasprostire pozitivne vibracije, ugodu smirenih druženja s lijepom knjigom: Večer kad je hrušt doletio u našu sobu, Puž koji je stanovao u žutoj kućici, Ružna Toja, San o snu djetinjstva, Lavić koji je volio leptire.
Ljerka Car Matutinović, 2009.