Ne želim rat nikad više
Zbornik dječjih literarnih i likovnih radova
Riječ je o zborniku Ne želim rat nikad više koji je nastao nakon provedenog Natječaja Očuvanje uspomene na Domovinski rat za učenike osnovnih škola gradske četvrti Podsused – Vrapče i Stenjevec u organizaciji Udruge 101. brigade. Na natječaj je prispjelo sedamdesetak literarnih i likovnih radova iz OŠ Stenjevec, OŠ Gornje Vrapče, OŠ Dragutina Domjanića, OŠ Dragutina Tadijanovića, OŠ grofa Janka Draškovića, OŠ Malešnica, OŠ Tituša Brezovačkog, OŠ Ante Kovačića, OŠ bana Josipa Jelačića.
Zbornik smo promovirali 5. lipnja 2012 godine u Centru za kulturu i obrazovanje Susedgrad želeći pokazati da je moguća i itekako poželjna suradnja između udruga Domovinskog rata i osnovnih škola u svrhu poticanja, ne samo nastavnika i učenika, već i roditelja na promišljanje i promicanje jedne od temeljnih ljudskih vrijednosti – ljubavi prema domovini. Odjek naših nastojanja pokazat će nam pismo jednog od roditelja koje sam dobila u tijeku rada na Natječaju: Poštovana profesorice, Luka je s velikim entuzijazmom više dana prikupljao podatke o najvažnijim bitkama Domovinskog rata i to ne samo iz knjiga, časopisa i interneta, već i razgovorima s ocem i još nekoliko osoba koje su u njima sudjelovale. I suprug i ja ostali smo zatečeni kako ova generacija učenika zapravo o novijoj povijesti i ne zna puno.Zato zaslužujete svaku pohvalu za odabir teme i date naputke o izradi ove zadaće jer je to bio pravi poticaj da velik dio obitelji promisli što se dogodilo, te Luki na primjeren način objasni uzroke, tijek i posljedice rata.
Birajući radove, članovi povjerenstva uzimali su u obzir, ne samo kvalitetu dječje literarnosti i likovnosti, već i promicanje jedne od temeljne ljudske vrijednosti, ljubavi prema domovini te istine o Domovinskom ratu, vjerodostojno svjedočenje o događajima i bilježenje ljudskih priča koje bi nepovratno nestale da ih nisu perom i kistom zabilježili mali
istraživači. Također, promicali smo i ideju tolerancije i prihvaćanja različitosti, te smo dječjom rukom ispisanim stihom Ne želim rat nikad više, naslovili zbornik radova, ne zaboravljajući pri tom istinu koja je vrijedila u svim civilizacijama – da postoje oni koji se brane i oni koji napadaju i da to nipošto nije jednako. Sjetimo se samo naše mudre Ivane Brlić Mažuranić: Koga krov ne čuva, taj živ ne ostaje.
Radovi predtavljeni u Zborniku ne slave silu pobjednika i snagu oružja, već tugu djevojčice čiji je otac otišao u rat, konjića koji se propeo, majku s bebom u naručju koja je uspjela pobjeći, maminog frenda iz susjedstva, snimatelja koji je poginuo nenaoružan.
Ovim Zbornikom učenici su odali počast hrabrim ljudima, ne prije svega ratnicima, već bravarima, službenicima, pjesnicima, automehaničarima, slikarima, tehničarima, liječnicima, koji su obukli uniformu, našim susjedima, prijateljima i sunarodnjacima, koji su branili, svima onima koji su nosili oružje, časno čuvajući svoje i tuđe civile, svoje i tuđe kuće, svoje i tuđe crkve. Onima koju su branili. Onima koji nisu rušili.
Pri tome je još jedna velika hrvatska književnica na našoj strani – djecu treba učiti da vole domovinu – jer kako kaže Vesna Parun, ljudi se vole srcem, a domovina se voli i srcem i umom.
Biserka Goleš Glasnović