Aktivna rezignacija: ustrajati u nemogućoj nadi, Mogućnosti, 2012, 1/3, str. 155-162.
AKTIVNA REZIGNACIJA: USTRAJATI U NEMOGUĆOJ NADI
( Hrvoje Čulić: Mrači se, a tek je svanulo. Zapisi osamljenika, Stajer Graf, Zagreb, 2011.)
I mi smo među ljudima,
a nismo među njima
F. Alfirević: Rađanje samoće
Netom što je izašla iz tiska knjiga o kojoj je riječ svojom je naslovnicom, posebice naslovom Mrači se, a tek je svanulo izazvala očitu znatiželju. Privučena višestrukom mogućnostima tumačenja, snažnom pjesničkom i slikarskom antitezom koja dramatično i ritualno povezuje, igrajući se svjetlom i sjenom, dvije suprotnosti, zaputila sam se u čitanje.
I nisam požalila. Istini za volju, bila bih ubrzo odustala od iščitavanja ovih, na prvi pogled, kaotično ispremješanih zapisa, prožetih katkada prenaglašenim pesimizmom uslijed kojega se i sreća doživljava turobnom da me nisu istodobno vezali svojim iskrenim pjesničkim pathosom, slikarskom imaginacijom, matematičkom preciznošću, elegancijom mišljenja i nečim što bi se prije moglo nazvati navikom na strah, negoli hrabrošću: boravljenjem na rubu provalije s koje se može jedino uspješno (pro)pasti, odnosno bez krila poletjeti.
Hrvoje Čulić, rođen u Splitu 1934. godine, djetinjstvo provodi u Lučcu, staroj splitskoj četvrti u kojoj Čulići žive od davnine. Kao dvanaestogodišnjak proglašen je jednim od najvrjednijih čitatelja omladinske knjižnice. Matematičar po struci, erudit po slobodnom izboru – u šesnaestoj godini pročitao je Dostojevskog, da brojna druga manje zahtjevna imena ne spominjemo.
*
Već u prvom zapisu ( 1951./ 1) bilježi kako sanje iščezavaju i kako se u njima više ne osjeća onaj pravi, idealni život. U životu, kaže, svakodnevno nailazimo na toliko toga niskoga, bijednoga i prosječnoga! Taj vječiti beskrajni prosjek!, uzvikuje i ispaljuje hitac prezira prema svemu žrtvovanome prosjeku. Strahujući da ga ne udavi udav prosječnosti, zapisao je, za godinu dvije ( iz 1953/1) i ove retke: Bojim se života potrošenog u prosječnosti, bojim se ljubavi utopljenoj u onome što besramno nazivamo životom. Močvara.
Taj kasnije zatomljeni, nijemi krik, pratit će nas do samoga kraja Zapisa. Već tada odapeti hitac prezira usmjeren je, prije svega, u autora, u samog sebe onakvog kakav nije htio biti i za kojeg je tražio ne milost, već kaznu, ne pristajući na amnestiju koja je, kažu, u ime Boga, obećana svima.
Naš osamljenik koji se želi pomiriti s Bogom i pronaći mjesto pod njegovim okriljem, ne prihvaća kao istinu ono što mu se nudi kao moguće, već zastupa istinu za koju je on moguć i koja je njega izabrala da je govori. Zaokupljen je širokom lepezom zanimanja. Navedimo samo ona koja izazivaju višekratna promišljanja i izjašnjavanja: govor i šutnja, smisao pisanja i postojanja, autor u svome djelu, istina umjetnosti, uloga književne kritike, vjerodostojnost i zablude filozofije matematike, bijeda pozitivizma, zavjera stvari, mogućnost mita danas, bitni pojmovi grčke misli: Ljepota, Ljubav, Dobrota, Istina; problem metafizičke krivnje, odsutni Bog…
Zapisi o Domovinskom ratu jedini nam omogućavaju da doznamo nešto o autorovom građanskom statusu. Ni rat ni briga za obitelj bitno ne utječu na njegovu osamljenost i odmak od nametljive, teško podnosive stvarnosti. Aktivni osamljenik ovako doživljava brutalnu istinu rata: Dakle ipak prihvatiti Zlo. S tugom i bijesom u srcu. Ubijati ubojice! Ako smo ga priznali, ako smo ustvrdili: Zlo jest, Sotona jest, onda smo ga i prihvatili. Trećega nema – i sve ostalo je puko zavaravanje. A Bog neka plače zajedni s nama. Ima i zašto. Odjek rata u autoru ne izaziva strepnju, jer – on je već zauzet strepnjom pred velikom prazninom, samo zabrinutost na njegov neangažirano – angažirani način. U zapisima o ratu nudi minimalni program- nanovo ispisati povijest, ravnajući se istinom, golom i krvavom. U protivnome – ne nadajmo se dobrome, kaže, točno predviđajući da će se grupno pamćenje iskriviti. U njegovoj obradi navedene teme osvijetljene su na osebujan, neponovljivo čudesan način sretnog nihilista i nestetnog vjernika.
*
Davne 1952. zapisao je: Bog je u meni, on plače i kad ja to ne znam. Ornamentiran poput starinske grafike, ovaj zapis, nenamjerno, prisvjesno priziva pred oči sliku Urizena, Blakeovog Stvoritelja koji kleči, pognute glave nad svijetom koji je stvorio. Vide mu se samo tabani! Jer vidje da se život hrani smrću, kako glasi jedan od stihova u Knjizi o Urizenu. Ali romantičar Blake vidi Stvoritelja i kao Pjesnika te su oni bliski, oni jedan od drugoga ne odvraćaju lica. Čulić svoga Boga želi probuditi jer za njegova odsustva svijet nastanjuju ljudi – mrtvaci ili na svoj nepomirljiv način dopuniti vijest o ubojstvu Boga – pokop još nije obavljen, njegova sjena je još za našim leđima, a pitanje imamo li vremena oživjeti ga – više je nego aktualno i primjereno našem dobu. Godine 1955. zapisao je: Umirem, a još nisam rođen, a u zapisu iz 1964.: Svoja vlastita mrtvačka škrinja, pod ključem kojeg sam zaboravio. Svjedok beznačajan za istragu. Vrlo moderan, gotovo da predvodi ono što danas često čitamo u znatno mlađih suvremenika, primjerice u priči Plava svjetiljka postsovjetskog autora Viktora Pelevina u kojoj su svi likovi, ljudi – mrtvaci.
*
Paradoks je nesumnjivo jedan od načina prihvaćanja i iskazivanja istine, a ponekad i jedini podnošljivi oblik suočavanja s njom: teško razumljivom i nerado prihvaćenom. Pred nama, reći će ovaj ljubitelj lapidarnosti, Bog se skriva u nama. On je, evo vječitog paradoksa, ta odsutna prisutnost. U pismu prijatelju svoje obraćanje Bogu naziva molitvom ni atesta ni vjernika smatrajući da bi izdvojeni i odsutni Bog trebao biti na njihovoj strani, na strani izdvojenih i odsutnih. Govoreći o Čulićevom diskursu povodom zbirke pjesama Popis udaraca, kritičar Sanjin Sorel zaključuje da je paradoks njegovoga pisanja u svojevrsnoj pasiji koja barata poznatim i poistovjećujućim temama, no koja nastoji reducirati svaki oblik suvišnosti te joj se ne može ne pripisati i određena doza konceptualizma. Pasija i konceptualizam, jedinstveno i nezamislivo – vatreno – ledeno, manirističko – modernističko sjedinjenje!
*
U Čulićevim zapisima ironija je diskretno prisutna na razini makro i mikro strukture. Ironija situacije koja se temelji na paradoksu vidljiva je u paraboli Ribožder – nevini ubojica pored usputne žrtve; u općoj atmosferi zapisa – autorova ontološka opsjednutost nasuprot sveopćoj ontološkoj anemiji te u odnosu glavnog lika i socijalnog okruženja – autor osamljenik društveno je i građanski angažiran. I osamljenik Kafka, njegov brat, kako mu se često obraća autor, bio je također društveno angažiran i zainteresiran, bio je kako piše M. Brod, divan prijatelj koji je smišljao praktične i zanimljive itinerare i podržavao tada tek stasalu, danas vrlo uspješnu montessori pedagogiju. Sam autor jednom je rekao da je ironija beznađe izrečeno na pristojan način. Uzevši u obzir definiciju W. Bootha o ironiji kao intelektualnom plesu, Čulićev pristojan način doživljavamo kao eufemizam jer njegova gipka radosno – melankolična rečenica nije samo intelektualni, ona je dramatični, neočekivani ples Erosa i Thanatosa, početka i kraja, govora i šutnje, demona i anđela, vjenčanje neba i pakla. Ona je strasna, žuta poput ljetnog sunca koje nas svojom žarkom toplinom nagoni u sjenu iz koje jasnije vidimo svoje postojanje u svijetu i svoje mjesto pod suncem. Njegova ironija izaziva tihu tugu i prigušeni smijeh. Bog koji može plakati, može se i smijati: Apsolut je sveobuhvatan, pregolem – nama nedokučiv. Bog se smije čovjeku, gotovo da mu se ruga. U ovoj ironijskoj situaciji autor je u procjepu između Boga koji plače i Boga koji se smije – kad se posreći – a koji je uglavnom odsutan i kome autor ne da mira lupajući mu po vratima i remeteći mu san. Uporno nastavljajući svoj dijalog, strasno polemizira s Bogom, onim autoritativnim, starim gospodinom, našim zajedničkim Ocem. Ne čudi stoga što je autor na otvorenju jedne od svojih izložaba (na kojoj je predstavio niz raspela i madonu) zaključio: Naš Bog nije bog okrutnosti i osvete, već Bog milosti i praštanja, i ne čudi što ga Isusove riječi iz Petog evanđelja E. Pomilija dovode do ganuća: kada Isus nježno kori svoje učenike i sljedbenike govoreći im da su ga slijedili do blagavaonice, ali ne i do križa ili kada Sin Božji, obraćajući se mrkom i tvrdokornom Judi, kaže da pođe za njim jer u njemu ima dovoljno ljubavi za obojicu. I ne čudi da zapis iz 1988. započinje citirajući Ujevića: U dnu moga očaja postoji ipak jedna vjera…/ Neki od nas bit će otkupljeni i oslobođeni./ jer Ujevićeva poezija, kojoj je autor posvetio opširan esej Kompleks zvan Ujević (Oni koji bdiju, DHK, Zagreb, 2006), pokazuje da postoji i ono drugo, pravo, dostojno lice ove rugobe od života. U svome ironičnom i kritičkom stavu prema stvarnosti i podsjećanju na odsustvo idealnog svijeta, vrlo rijetko koristi antifrazu, primjerice: Ispričavam se, ponizno se ispričavam.., uvodeći nas u svoj stav – izravno i jasno birajući – između poraza i prkosa, između objekta i subjekta, između materije i duha – za duh. Na pitanje idealizam ili materijalizam, jasno odgovara: Idealizam jer uvijek će biti više pitanja, nego odgovora, uzvikujući: Zar da prihvatimo samo ono opipljivo i moguće, zar da pristanemo. Dakle, Čulić ne pristaje i bira poetski način govorenja, čak i onda kad piše književnu kritiku posvećujući je onima koji bdiju, iako ga taj izbor osuđuje na gotovo vječnu nesanicu jer pjesnik, kako sjajno kaže: Ošinut strepnjom pred sveprisutnim ništavilom, u noći svijeta koju živimo, svjedoči za sveobuhvatni smisao, Pa čak i tako da mu, ojađen, okreće leđa… Sažeto i duhovito do aforističnosti, sa svojstvima njemu dragog paradoksa, reći će o pozitivizmu: Pozitivizam je vrsta očaja – u najboljem slučaju – a u najgorem: pomanjkanje svake fantazije, nesposobnost za bilo kakav proboj izvan puke racionalnosti, robovanje tzv. zdravom razumu koji sam sebe izjeda – bolest duha.
Izdvojili smo neke reducirane i duhovite rečenice koje i izvan surječja imaju samostalnu formu aforizma, a koje nisu u zapisimaa navedene kao aforizmi:
Logikom obuhvatiti svijet ═ mrežom za leptire uloviti Sunce
Govor je naša sudbina – šutnja izgubljena domovina
Logika zaista uspijeva dostići svoj rep – i odgristi ga.
Pjesnici su opsjenari, lažni proroci, prodavači magle – jedini kojima možemo i
moramo vjerovati.
Čulićeva misao napreduje stalnim povezivanjem suprotnosti, a njegov diskurs se razvija kontrastiranjem, često i negativnim rastavljanjem pa će tako svoje zapise, pored antidnevnika nazvati ni romanom ni dnevnikom, a sebe ni ateistom ni vjernikom. Naglašavajući nesklad između očekivane i percipirane stvarnosti, često će koristiti efektne oksimorone: nevini ubojica (citirajući Camusa); patetizirana banalnost (govoreći o romanu Štakori u orguljama, T. P. Marovića); aktivna nepomirljiva rezignacija ( o poeziji Z. Herberta); sretni nihilist (o sebi); blistava jalovost (pisanje kao ubijanje sebe); domaći stranac ( o sebi); plodno bogatstvo raspadanja ( pometnja života koja ga davi); odsutna prisutnost (o Bogu); logički paradoks (o matematici i o čovjeku kao robu konačnoga i pokloniku beskonačnoga); promašeni svetac (o sebi); prisutnost neizgovorene riječi (o govoru i šutnji).
*
Hrvoje Čulić je napisao dvije priče – dovoljno – jer njegov izbor, zasigurno nije prozaična proza. Povodom čitanja poezije R. Chara zapisao je: Zreba imati što reći, biti osjetljiv, treperav i u dosluhu – inače nikakva inteligencija, ni tehnika ne daju ploda, same. Da bi nas uvjerio (autorova moć uvjeravanja, i kad nije u pravu, je neumoljiva), Charovu Inteligenciju s Anđelom preobrazio je u Anđela s Inteligencijom dajući prednost Anđelu jer on je početak, uvjet bez kojeg se ne može. Kao da je imao na umu i Charovu misao: Imamo samojednu prednost nad smrću: da se bavimo umjetnošću prije nego ona dođe, pri tome bi, sigurna sam, dodao – još jednu nadmoć, da spoznamo Ljubav – ali vrlo potpunu, parafrazirajući pri tom Tina Ujevića.
Čitajući zapise, kao da čujem šutnju njegovoga anđela jer neke duše bi se raspale u trenutku dodira s nečim što ne bi bilo satkano od beskrajne nježnosti, s nečim – što ne bi bile one same. Pitamo se zašto anđeo i gdje je onaj njegov demon koji iz stvari diše zajedno s njim. U jednom od pisama nažalost neuvrštenih u zapise, danas poznati književnik i vodeći književni kritičar ovako vidi Hrvoja na početku njihova prijateljstva: Ti si pak bio Narcis koji je bacao kamen u zrcalo, vrijeđao ga, egzorcirao ga u svim varijantama. Ja sam se često divio demonu koji Te inspirirao (…) Ili: Hvala Ti, neke ću Tvoje riječi – uza sve što me ide – sačuvati u pamćenju. One izazivaju u meni čudan trepet užasa: vidjeti sebe na način indiskrecije koja polazi za rukom samo anđelima. Bolje, Tvom vlastitom anđelu.Tvojoj zvijezdi. I demon i anđeo!
*
Šarmantno raznorodne književne vrste u zapisima: aforizmi, pjesme, pjesme u prozi, osvrti, pisma i ogledi nastali u rasponu od 1951. do 2010. , uz dodatak dviju priča: već spomenutog Riboždera i Mačke. Riječ je, kako kaže autor, o krhotinama razbijenim na dane, slučajnim cjelinama bez cjelovitosti, dijelovima koje ništa ne sastavlja, koje ništa ne razdvaja, osim ravnomjernog nimalo svrhovitog pravolinijskog izmjenjivanja dana i noći koji su mu nametnuti, a u kojima je pomiren sa svojim nemirom, iako neprestano i beznadno uznemiren. Hrvoja Čulića ne zanima ni vrijeme (želi ga ukinuti i strpati u vreću sadašnjosti) ni prostor što je očito i u njegovom slikarstvu, slike su mu sljepačke, kako reče jedan od književnih i likovnih autoriteta, što možemo shvatiti kao kompliment, ako znamo da su se arapski iluminatori pred kraj života , ako nisu prirodno izgubili vid, osljepljivali, da bi vidjeli ono što ljudskom oku nije dostupno. Dakle, zanima ga jedino ugođaj, stoga nema ambicija pisati roman. Njemu je primjerenija pjesma u prozi, zgusnuti izraz koji se, kako bi se kontrasno i pretjerano sam izrazio – temelji na udisaju i izdisaju. Izručen svojoj strepnji zabilježio je vrlo uspjelu pjesmu u prozi u trećem zapisu iz Godine 1985. završavajući je aliteracijom okruženom dvjema elipsama – u ritmu svoga disanja: Krevet: otok nepostojanja. More ne mari za mene. Oblutak na zaboravljenoj obali. U svome osvrtu na knjigu pjesama Popis udaraca (Književni krug, Split, 2001.) Miloš Đurđević zapisuje da Čulićeva ravnodušnost spram zvučnih kvaliteta jezika nalazi ravnotežu u vrlo preciznom lirskom opisu i sjajno građenim pjesmama u prozi. Ravnodušnost spram zvučnih kvaliteta jezika?! Posve točno, dodajmo, ravnodušnost, ali spram onih konvencionalnih, onih koje nisu u ritmu njegovog govora i njegove šutnje, u ritmu njegovog straha i njegove strasti ili kako također zapaža Petar Opačić na predstavljanju istoimene knjige: Zbog toga kod pjesnika i prevladava psihološki ritam umjesto retoričkog ukrasa pa se svaka pjesma može svesti pod nazivnik „komadanje jezika“, no s osobnih pozicija doživljaja i motrenja koje u pojedinim trenucima korespondiraju s kafkijanskim bezizlazjem čistog apsurda. To sve čini ovu poeziju jedinstvenom i držim da spada u onaj rijetki izričaj u hrvatskoj književnosti – lišavajući se svijeta kao izvanjskih rasporeda.
*
Poruka ili smisao koje uza sve svoje nastojanje ne može odgonetnuti, a za koje zna da postoje, razlogom su njegovih za – za šutnju i za govor. Već u ranim zapisima, tvrdeći da je njegova sreća turobna, piše da je glasnik zaspao na polaznoj stanici i da su ga razbojnici ubili. U pismu kolegi ( Godina 1984.) nešto je izravniji …ja sam, više prisvjesno negoli svjesno, prije u namjeri negoli u ostvarenju, možda glasnik zaboravljene nikome potrebne poruke, poruke od koje pamtim još samo nekoliko nepovezanih rečenica, čiji smisao, ma koliko ih bjesomučno ponavljao, čak i meni sve više izmiče. Jer i ja sam, znam to i predobro, jedan od podanika Carstva velikog zaborava.
Čulić je, ponovimo, objavio samo dvije, ali po mnogočemu jedinstvene, originalno zamišljene i uzorno napisane priče. Obje zavrjeđuju iscrpan, produbljeni prikaz. Izazivaju – posebice priča Ribožder s glavnim junakom istog imena – buđenje snažnih emocija i zaoštrena protuslovna mišljenja o djelovanju i motivima likova upletenih u radnju. Riječ je, u oba slučaja, o paraboli, uspoređivanju malog s velikim, osrednjeg s ekstremnim. Ribožder, primjerice, riba poput svih riba, jedini – misli, pita i djeluje. Taj Božji dar kumovao je svim njegovim nevoljama. Ostali pasivno ponavljaju mrtvorođene stereotipe! Otupjeli robovi Čovjeka – (ribo)vlasnika, ujedno njihovoga Boga! Naš junak, angažirani osamljenik, nailazi na odbojnost i apsolutno nerazumijevanje. Odustaje od svega, osim od sebe samoga, odnosno od dosljednog neprihvaćanja položaja roba. Robuje zato što mora, ali misli svoje i u odsutnim trenutcima postupa dosljedno sebi pa makar ga to koštalo života: svoga ili tuđega, svejedno. Prihvatiti ovakav život, zaključuje, obraćajući se nama ribljim Bogovima, već je previše, a kamoli ga nastavljati: imati potomstvo. Možda neću steći slobodu, sigurno neću, ali neću ni podržavati neslobodu. Ali ona je bila uporna… Tko ona? Riba – ženka, koju mu je u dobroj namjeri podmetnuo Čovjek.
Dopustimo Ribožderu da završi. Ali ona je bila uporna, na svoju i moju nesreću (…) Pregrizao sam joj trbuh ( a volio sam je, kažem vam) i tako navukao na glavu gnjev Božji, braneći se od sreće koju mi je on namijenio. To je moja priča.
Prihvatimo li njegov način razmišljanja – priznajmo, djeluje prilično uvjerljivo! Čovjek je pokretač ubojstva, Ribožder nevini ubojica, riba od riječi, a usputna žrtva, Riba – ženka. Ribožder: moralna vertikala u svijetu bez slobode i morala! Zastrašujuća vizija budućnosti!
*
Druga Čulićeva priča, Mačka ili priča o priči također parabola, započinje prizorom uzastopnih borbi do iscrpljenosti Pisca ili Mačke, pri čemu Mačka neočekivano postaje sve veća i jača, Pisac slabi. Predstoji im konačni dvoboj poslije kojega samo jedan protivnik ostaje na životu. Koga će Nike poštedjeti?! Tu počinje Priča o priči. Pisac objašnjava simboličko značenje uvodne pričice, pokušava nam predočiti proces i značenje pisanja i svoju ulogu u mukotrpnom suočavanju s Istinom. Umjetnička istina, bila ona lijepa ili ružna, živodajna ili deprimirajuće neutješna – uvijek je istinitija od Istine. U igri života, ulog umjetnika ( u ovom slučaju Pisca), sudbinski je velik. Na pitanje novinara: Koliko ste priča dosada napisali, odgovor je brutalno izravan: Malo! Koliko puta biste Vi pristali biti giljotinirani. Ni jednom, pa jasno. Mačka je simbol smrti, straha od suočavanja sa neopozivom Istinom. (…) Od literature se ne živi – od nje se umire! (…) Pisac (umjetnik) i Umjetničko djelo spojene su posude: iz Pisca se u Djelo prelijeva životni polet, sve dok se razine esencije života ne izjednače pa i više od toga: u Djelu raste, u Umjetniku opada. Pisanje kao i svaka kreacija ovisno o talentu i usmjerenju, zaobilazni je put prema kraju, upravo onoliko smislen koliko je kraj neprihvatljiv i besmislen. Pisac (umjetnik) bori se protiv smrti tako da uvijek iznova (simbolički) umire. Umjetničko djelo je trofej, ali i mehanizam za usporavanje vremena, ono mu dosta uspješno, ali sve u granicama konačnosti, podmeće nogu. Pisac konačno umire – djelo prkosi prolaznosti. Pisac živi dok djelo traje.
Na prizemnoj, prozaičnoj razini života, osim što piše, Pisac, najčešće radi i nešto drugo , pri čemu u pisanje ulaže pravoga čitavog sebe; što ne znači da svoje sekundarno zanimanje shvaća olako. Sjetimo se ponovno Kafke i njegovoga krajnje odgovornog odnosa prema poslu koji ga vidno iscrpljuje, remeti mu san i gotovo potpuno onemogućava pisanje.
*
Na stavove i sudbine junaka Čulićevih priča, na ozračje kojim su prožete, nesumnjivo je utjecalo i doba u kojem su jedna za drugom nastale. Godina 1972. vrijeme je dugoročnog gušenja hrvatskog proljeća, doba depresivnog društvenog okruženja, utonulog u sivilo i apatiju.
Autor me upoznao sa znakovitom sudbinom rukopisa Riboždera – krcatog aluzijama na ono što se tada događalo. Ribožder je, nakon što je oduševljeno prihvaćen od urednika, poznatog pripovjedača, trebao biti emitiran na valovima Radio Zagreba, da ga nije cenzor iz sjene stavio na crnu listu. Urednik se ispričao autoru, a priča je – da sve bude grotesknije – emitirana na beogradskom radiju i tiskana tek 1984. u sarajevuskom Odjeku.
Mačka je objavljena već 1975. u zagrebačkoj Republici. Fragment te priče naslovljen riječju Priča uvršten je u antologiju hrvatskih pjesama u prozi Z: Mrkonjić – H. Pejaković – A. Škunca: Naša ljubavnica tlapnja, 1992.
Priče Mačka i Ribožder, pjesma u prozi Priča, niz eseja, jednom ugođaja lirskog, drugi put analitičkog, najčešće težeći nemogućoj sintezi tih dvaju oprečnih pristupa, niz zapisa, kao manje – više, i ostali tekstovi – svjedoče, izravno ili neizravno, u prilog jednoj osobnoj, pomalo fluidnoj, možda i nehotice nastaloj poetici, na neočekivani način suprotstavljenoj našem bezdušnom dobu, vremenu u kome sumrak nastupa sve ranije, a svanuće, bljedunjavo i magličasto, sve kasnije. Dan je sve kraći, ustanovio je još davno pjesnik A Lisica. To znaju oni koji bdiju pa i naš autor koji samim naslovom knjige uzalud upozorava: Mrači se, a tek je svanulo. Rekosmo, Pisac ulaže u pisanje pravog, čitavog sebe. Može li se tražiti više?!
*
Poruka smisla? Sačuvana je, vjerujem, u zapisima, u fragmentima raspršenog mozaika, u otiscima ruke koja ju je bilježila. Krenimo za njezinim tragom, redak po redak, stranicu po stranicu, naša ruka, naše tijelo će je osjetiti i prepoznati…
Evo nas u 1975. godini (zapis 2): Ljubav!!! Ljubav je zaporka i ujedno sadržaj poruke. Ali ne bilo koja, bilo kakva! Ne ona duhom osiromašena, tijelom prostituirana, već ljubav idealna, neostvarena, možda i neostvariva. Nemoguća – neukrotiva, prekomjerna - a ipak po mjeri čovjeka.
Pozovimo se na W. Saroyanovu sjetno ljubavnu priču koja je, piše Hrvoje Čulić, i mnogo više od toga: (…) ili sam se ja, zato što je poznajem, nekako uzdigao sasvim sa zemlje, i izvan vremena, jer mi se čini da još nikad nije bilo ljubavi tako bezvremene, tako suštinski bez početka i kraja, i da je više nikad neće biti. Moram da se smijem sjećajući se svega što sam zaboravio, jer sam zaboravio onu silnu potrebu, koju sam osjećao onih dana, da saznam istinu o životu, veličanstveniju nego ikoja druga istina za koju sada znam, da saznam istinu koju sam nekad sanjao da saznam, s tom djevojkom Mirom, i uvidio da je neću nikada saznati, jer sam bio smrtnik, ne manje od nje, i onda u očaju i beznađu, kupio sam novo odijelo i nov šešir za moje tijelo, koje mi je bilo sve što je od mene ostalo, a sve drugo se smrvilo u smrti ove potrebe.
(W. Saroyan, Pri zalazu sunca)
To nije obična ljubavna priča, piše naš autor, začinjena stiliziranim pubertetskim nagvaždanjima. Ugođajem i značenjem ljubavno-metafizičkim, slika je poraza, ali iznad svega poziv na nepristajanje, na veliko NE ljubavi koja to nije, koja se svodi na kopulaciju i besciljno produžavanje vrste.
Slijedi iz autorova pera nešto što bih najradije nazvala vječitim putokazom:
Ljubav je veličanstveni projekt ispunjenja. Ona je vizija mosta iznad rijeke života kao pukog trajanja, prijelaz na drugu obalu , put – k Bogu ili – nije ništa.
Najčešće nije ništa, zapisao je naš osamljenik, jer završava ni u čemu. Ali čežnja, ali težnja za ostvarenjem božanske ljepote življenja ostaje, makar nezadovoljena i tugujuća. Vjenčana za vječnost, veća od sebe, poput čovjeka uporno zagledanog u nebo.
Zaključimo u suglasju s autorom:
Ustrajati u nemogućoj nadi – zadatak je dostojan njezinog najvjernijeg udvarača. Pa makar ga njegova vjernost zauzvrat zasipala vatrenom kišom beznađa.
Biserka Goleš Glasnović