PUN RUKSAK OBLUTAKA
Logikom obuhvatiti svijet isto je kao
mrežom za leptire uloviti Sunce
H. Č.
Ruksak napuniti knjigama i darovati ih prijateljima. Ovaj je grad sazdan od različitih krhotina. Skupljati krhotine i od njih, igrajući se poput djeteta, oblikovati oblutke. Jer, kako reče Hamvas, kamen ničemu ne stremi, neće ništa, ne jede, ne uči, ne razumije. Nije mu neophodna pomoć, isključen je iz uzajamne potpore prirode.
Oblutci koje sam skupljala nastajali su od oštrih krhotina ili su nedirnuti mojom rukom, a dirnuti mojom pažnjom ostali i dalje ležati među sebi sličnima ili posve različitima.
Ovaj grad sjedi u palači. Jedan stari čovjek sagradio je kuću svojoj samoći, i u tu kuću skrilo se tisuću ljudi. Pokojnik je još uvijek brani i hoće biti sam. Tako nas, pred stotinjak godina, Bečanin Herman Bahr, uvodi u priču o Splitu i, iskreno zanesen, nastavlja hvalospjev prebujnosti života u Palači-Gradu: Ali živi ne pitaju i protiskuju se i posvuda je buka. U jakim starim zidinama probili su male prozore, i odozgor visi cvijeće u cvatu, i pozdravljaju nasmijane usne. To je silan primjer jakih ljudi, koji štuju samo svoj navalni, bujni, žarki život. Zahvaljujući našem ljubaznom domaćinu profesoru Kuzmaniću, nakon smještaja u studentskom hostelu, posjetili smo ljepoticu Poljudicu. Na prilazu smetlište, tik uz nju vinograd ograđen bodljikavom žicom i parkiran automobil. Skrivena i starostavna, a tako jedra. Trolisna crkvica sv. Trojice. Suprotiva velikom atraktivnom stadionu koji u obliku školjke dominira Poljudom. U nabrojenim kontrastima izostaje lijepo- ružno. I jedna i druga građevina zaslužuju isti atribut, lijepe su iako jedna mala, skromna i sakralna, a druga velika, dominantna i svjetovna. Ipak malena je jedinstvena, najstarija je splitska crkva, slična rotondi na Višehradu, ne tako izdužena poput također romaničke i majčinske crkve sv. Donata u Zadru. Poljudica malena kao infanktinja, zadarska – prosvijećena apsolutistica, impozantna poput Marije Terezije.
Posjet Književnom krugu Ispod ure. Sjećanje na jednu dramatičnu promociju prije nekoliko godina. Gubitak sadašnjosti u prostoru u kojem jedna građevina sažima različita razdoblja: tijelo zvonika je romanično, zvonik gotički, a ura renesansna. Povijesni kontinuitet različitosti sam je oblikovao ovaj oblutak. Zaokret do zaokreta. Dvorište, kafić, kamene stube, neugledan ulaz. Odjednom iz diskretnog eksterijera u indiskretni interijer. Široke drvene skale restaurirani ured. Drvo i kamen. Iako u Zagrebu, Hrvoje me prati u stopu, dočekavši me na telefonskoj liniji. Mogu izabrati knjige! Dovoljno će biti par skromnih, što zbog srama, što zbog vijesti o smrti drage osobe u Stobreču.
Fotografirajući Dulčićeva Isusa na akvamarinskoj podlozi, a misleći da nije dozvoljeno, iskupljujem se davši milostinju prosjaku koji izgleda sasvim dobrostojeće.
Gledajući ovakvu interpretaciju Isusa, pomislih da je u pravu otac mog prijatelja kad kaže da mu je sin, lik iz drugog filma, posve nalik na dunda Dulčića. Čini mi se da su Isusova stopala prenaglašena, gotovo grgurovski velika. Ali ruke i prsti! Tanko deblo – ruke, još tanje grančice- prsti. Dva stabalca u jesen. Ogoljela bez lišća. U proljeće će ponovno prolistati.
Na putu od crkve Gospe od Zdravlja do ribarnice, smijemo se, prisjećajući se kako je
Pinčekova klapa zakletih zafrkanata, uvijek bila spremna ismijati slučajno izabranu žrtvu i s posebnim zadovoljstvom predstavnike vlasti, posebice one najdostupnije, čuvare reda-milicionare. Jedne godine iza Drugog rata od Piazze de signori, danas Narodnog trga, popularno Pjace, preko koje, nekada, bez velike nevolje nije smio proći ni splitski težak-građanin, a kamoli doseljeni, zalutali Vlaj – kretala se, u tišini, masa splitskih vjernika prema Gospi od Zdravlja dočekati rođenje malog boga, Božića. Na svakih desetak koraka, ukipljeni, jednako tihi, milicajci. Jasna opomena! Za grad pun buke- netipična tišina. Iz grla jednog od Pinčekove bratije uzvik: Živio Isus, propara tišinu. Kao za ravnotežu – da se svima jednako zamjere – za mise, gore na balkonu zapjevaše Mamu Huanitu i ispiše prokrijumčareno vino. Ti nihilisti iz dosade ništa ne uzimahu ozbiljno, pa čak ni same sebe. Tako su, oglušujući se na zgražanje javnog mnijenja, podigli nadgrobne biste, kao da su istaknuti članovi vladajućeg poretka, dvojici najpopularnijih probisvijeta. I to je Split: voltavanje kao jedno od zanimanja. Poslije nogometa, ismijavanje autoriteta od skupina doživotnih tinejdžera, uličnih zabavljača, druga je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Njihova parola Živio Isus zabilježena i izdvojena iz zaborava usmene gradske predaje od nepoznatog autora grafita, dočekuje nas na zidu ribarnice.
Samo ovdje ribarnica je blistava, svježa i svjetla, kažu, zahvaljujući smrdiku iz susjednog sumpornog kupališta. Kadar nijemog filma. Okamenjeni likovi strasnog ili bolnog krika, pokušavaju poletjeti sa secesijske zgradu do ribarnice, u Gradu gdje je psovka tako sočna i strasna da anđeli tuguju što su bespolna bića…U Gradu gdje Sfinga stoji / na ulazu u katedralu / a katedrala počiva/ na hramu nepoznata boga / čuvajući ga od spoznaje /…U Gradu gdje na gospodskoj terasi / primitivni konobar poslužuje / putnike ljubavnike, koji zatravljeni …/ čekaju pticu / čije je gnijezdo / nad ulazom u kamenu kuću / iz koje su krenuli u zaborav / Ako je ugledaju / Ako ih prepozna / umrijet će zajedno /…
Zastavši pred reljefom Prijelaz Egipćana preko Crvenog mora, zaboravivši vrijeme, oslanjajući se na intuiciju, a ne na činjenice, riskirajući da me čuvar zaključa u vrtu Arheološkog muzeja, vidjela sam nesretnu sudbinu dvoje ljubavnika i na starokršćanskom sarkofagu pročitala nenapisani epigraf : …/ Praeteriens / miserere animis eorum / quia nimis amabat.
Na Pazaru šumske jagode sa Svilaje. Zvuči privlačno, ali kasnije me upozoravaju da bi se na Pazaru mogle naći i šumske jagode iz Kauflanda. Gledajući tu vrevu, eksploziju boja i mirisa, sjetih se scene koju je Splićanka Astrid W. duhovito prepričala pišući mome prijatelju: Blizu Biskupske palače, viče mi neki stari Vlaj (veliki i jaki): Odi curo simo, pomogni mi da se dignem! Daj mi ruku! Sjedio je na hrpi lubenica. Ja skočim i dam mu ruku, a on ustane pa me svom snagom drugom rukom raspali po stražnjici i na plavoj svečanoj haljini ostavi mi masni otisak crnih pet prstiju i velikog dlana. Ostadoh bez riječi, a on mi se smije. U to naiđe Branko B. Ja mu pokažem masni otisak, pa smo se od muke smijali. Pokazalo se da nam je cilj zajednički: Verdijev Requiem. Zamolila sam ga da hoda tik uz mene, zakljanjajući od pogleda slučajnika neprikladnu mrljetinu. Ja, za glavu viša, glumeći jarbol, on u ulozi vjernog čamca za spašavanje, ploveći preko Rive, Pijace, pa Ispod ure, sretno uplovismo u gledalište..
Bježeći od gužve i općepoznatih decumanusa i carda, biramo ulicu sv. Križa i Veli Varoš. Naš domaćin iz roda starostavnih Kuzmanića i Buljanovića, sa zadovoljstvom prihvaća naš izbor. Ljupke srednjovjekovne crkvice stiješnjene u istovremeno i gradskoj i seoskoj arhitekturi i zatvorenoj strukturi. Jedna je čudesno jednostavna, a njezin naziv crkvica od Soca (malog sela) potvrđuje da je jedinstvena arhitektura splitskih predgrađa bila u funkciji seljaka- građanina. Dolazimo do još jednog skrivenog oblutka- crkvice sv. Mikule. Poput zaboravljene skulpture, četvrtaste glave- kupole. Obuhvatna, zamalo da je mogu zagrliti, ali preduhitrio me korov koji obilno cvjeta na njenom krovu. Da uđemo, morali bismo prignuti glavu (danas ta vrsta gimnastike mnogima nedostaje). Ne znamo identificirati pomalo čudovišnu životinjicu iznad ulaznih vrata. Kome bi romanički bestijarij dao prednost: kuni, lavu, lisici, risu. Možda mački. A zapravo vrlo je jednostavno, nimalo zastrašujujće. Ako uđete, dva mala bijela janjeta bdjet će iznad vaše pognute glave. Oblak, Agnus dei ili Spasitelj!
Ako su groblja ogledalo civiliziranosti jednog naroda, onda su samo barbari mogli , ilegalno bez osjećaja za vrijednosti prošlosti, srušiti splitski Sustipan, mediteransko groblje rijetke ljepote i multikulturalnog odslika. Zamišljam da je taj uništeni oblutak potonuo negdje ispod sedam mora poput nikad otkrivene Atlantide. Pjesnik T. Petrasov Marović posvetio mu je stihove:…ulazimo u svoje mukove po mrtva krila anđela/ čiju kamenu smrt dlanovima zavolimo/ a kad se probudimo- nema nas…
U središtu neke usmene splitske akademije, morale bi se svakako naći i umijeća gastronomije, pomislih, dok smo prolazili pored Bettizine kuće, načete napuštenošću i nostalgijom za prošlim vremenima, za homo astriacusom – čovjekom od ukusa, kulture i obrazovanja, prije svega stanovnikom Austro- Ugarske, a tek onda Čehom, Talijanom ili Hrvatom. Pišući o svojoj kući kao o gozbenoj radionici mediteranskih, austro-ugarskih i istočnjačkih mirisa i okusa, Bettiza nam potvrđuje da su jela poput liptauera ili kaiserchmarrena, u Zagrebu nažalost danas gotovo nepoznata, monarhističke tradicije.
Zid otvoren kvadratičnim vitrajem Madonice u akvamarinskom ogrtaču dijeli kafić Zlatna vrata od izlaska iz Geta. S jedne strane zida uvele bugenvilije i upaljene svijeće, a s druge živahni i glasni gosti. Tražeći konobara sos papiriće da barem na trenutak saberem misli, ne mogu ne čuti razgovore tik do mene, za stolom lijevo i desno. Za i protiv. Nešto mlađe društvo lijevo, tepa svome minijaturnome psiću unoseći mu se u njuškicu, a desno starija gospođa, umirovljena profesorica kori svoju prijateljicu, ljubiteljicu pasa: Ako si mu ti mama, ja mu nisam teta.
Kontinuitet civilizacija, utemeljen na tako oštrim kontrastima, u gradu čudesnog urbanizma, jedinstvene različitosti i sljubljene slojevitosti, puni moj ruksak oblutcima. Nekad intimni peristil postaje gradski trg – indiskretan i bučan, podrumi zatvori, mauzolej katedrala, hram krstionica. Napuštena palača, nastanjeni grad. Četiri su vrata. Broj Zemlje, broj smrtnosti, broj strana svijeta. Zlatna, srebrna, bakrena i željezna. Moreplovcima, hodočasnicima i pjesnicima putokaz.
Na izlazu iz Zlatnih vrata na čijem unutrašnjem zidu čitamo jedva primjetne inicijale jednog od graditelja Dioklecijanove palače, dočekuje nas Grgur Ninski, Ivana Meštrovića, genijalnog Vlaja titanskog skalpela kako ga naziva Bettiza. Prognan s Peristila, mrki brončani lik ogromnih stopala, našao se ovdje ponovno, između napuštene palače – nastanjenog grada i đardina, poput Gulivera u zemlji Liliputanaca. Budući da stopalo smatram intimnim dijelom ljudskog tijela ne usudim se dodirnuti ga. Samo spasitelj nosi sandale i samo ih oblutak može dodirnuti.
Dioklecijan i Grgur Ninski! Grandomanija osobnosti ili grandomanija njihovih graditelja. O graditelju rimske vikendice veličine grada sačuvan su samo skromni inicijali, a možda skromni Grgur prikazan je, zahvaljujući kiparevom uznošenju slavnih ličnosti slavenske kulture, prijetećim prstom uperenim u Bibliju veličine one čudesno čudovišne životinjice koja čuva ulaz u crkvicu sv. Mikule. I kako se snaći u spletu grandomanskih i skromnih čovjekovih težnji. Igrom ljudske logike spojena dva oprečna lika. Rimljanin i Hrvat. Mnogobožac i kršćanin. Iz različitog vremena, s istoga prostora. I jedan i drugi Rimu su rekli: Zbogom!
A iza njih vrt, vrtal, gartlic. Đardin. Trebao bi umiriti civilizacijske napetosti. Jedan je zaručnik rekao: Noću ću čuvati klupu u tvom vrtu da ti je znatiželjnici ne odnesu. Osvijetlivši vrt neonom, ponovno se upleo arhitekt – čovjek i poručio – ne isplati se sanjariti.
Ne odustajem. Lijepo je sastavljati i skupljati oblutke. Svaki put je Camino. Zaklopila sam očev ruksak na kojem prišiven nosim znak pelegrina – školjku sv. Jakova. Kod kuće sam, opsjednuta svojim imaginarnim oblutcima, uživajući u salati od slanutka, uskliknula: Baš je fina ova salata od oblutaka!
Ljeto, 2010.
Biserka Goleš Glasnović
Objavljeno u časopisu Republika, broj 7-8 2012.