RASKOŠNI BESTIJARIJ: KORABLJA NA KOTAČU SVIJETA
Sva djetinjstva imaju radosne i tužne trenutke,ali ostaju nam mali putokazi ljepote koji nas kasnije vode kroz život.
I. Antolčić, Moje djetinjstvo
Drukčiji od svih, nimalo sličan bilo kome drugome – prepoznatljiv je - i iz satelita – svojom raskošnom jednostavnošću i zrelom naivnošću! Pred stvaralaštvom i životom Ivice Antolčića ostajemo zadivljeni – gotovo slobodni od riječi ili kako reče pjesnikinja : Pred samostanom svetoga Franje /dovoljno je / u dvorište ući / i ne otvoriti vrata / ovjenčana / kamenim biljnim ornamentom / iz čije napukline / zrno klija / u raskošni busen / Zašutjeti / i ptice će / govoriti s Tobom.
Ipak pokušajmo – i iz antike posudimo objašnjenja triju riječi: Ljubav, Ljepota i Dobrota. Ljepota nije sama po sebi, ona se rađa iz Ljubavi, a rađanje je vječno i besmrtno, i njemu teži smrtno biće – čovjek. A nužno je žudjeti besmrtnosti – s Dobrim – kako su se suglasili Diotima, mudra proročica iz Mantineje u Arkadiji i Sokrat, jer Ljubav uvijek teži tome da posjeduje Dobro. Dakle, Ljubav – Ljepota – Dobrota, teže Besmrtnosti - u ovome slučaju umjetničkom djelu. I zaista iz Antolčićeve ljubavi, ne samo prema zavičaju, već prema svemu što živi, rađa se Ljepota, a ona - postoji li bolji primjer - nego stvaratelj o kojemu je riječ, ne samo da posjeduje Dobro, već ga emanira gdje god se pojavi, ostavljajući nam svijet bolji, ljepši i stvarniji od same stvarnosti.
Na njegovoj francuskoj kapi sjedi pijetao, oko očiju boje livadskog različka lete ptice pastirice. Na brkovima mu se gnijezde posavske žune. A torba uvijek puna čokoladnih tortica – za prijatelja slučajnika ili putnika namjernika!
Ivica Antolčić rođen je u malom posavskom mjestu Komarevu 1928. godine u korabljici na plodnoj zemlji uz rijeku koja je i Dobra i Opasna Sava. Njegovo likovno stvaralaštvo, bogato i raznovrsno buja radošću i strahopoštovanjem prema svijetu, ne samo posavskom, već univerzalnom, jer njegovo je sjećanje gotovo prednatalno. Ljubav prema zavičaju, rodila je Ljepotom – jednim arhetipskim svijetom koji izvire iz zavičaja, ali nije nužno određen – samo zavičajem.
I zato ponovimo – nije mu blisko samo zavičajno, bliska mu je priroda i sva bića koja žive u njoj. U autobiografskoj priči Moj vrt zapisao je: Plodnu su mi godinu najavljivale žabe i puževi s kojima sam često razgovarao i čiji sam jezik naučio prije svoga, hrvatskoga. Susrevši se s riđovkom, jednako su se ponijeli – izveli su kolut natrag – ona u vodu, on na kopno. Ljupku poculicu (ženska pokrivka za glavu u posavskoj nošnji) prikazao je u divnoj spirali – kao puževu kućicu (Poculice, 1987.).
I ne samo to, u okviru svoga profesionalnoga izbora: likovne umjetnosti, Antolčić je moderni homo universalis: slikar, crtač, kipar, maskograf, scenograf, medaljist, plakatist i ilustrator.
Ali krenimo redom: prateći autobiografske priče - skupljene zahvaljujući njegovoj vjernoj družici, također likovnoj umjetnici, mravlje marljivoj Jeleni Belanji - donosimo najzanimljivije prizore iz njegovog djetinjstva.
Mama Katarina i otac Stjepan često bi ga iznosili u kolijevci u dvorište punoj ptica njegovog djetinjstva: kokica, gusaka, pijetlova, pataka, purana, da im bude na oku. Bijela roda donijela je u njihovu kuću, osim Ivice, sestru Dragicu koja mu je bila uzor svojom dobrotom, pravednošću i iskrenošću, braću Zvonka i Tomislava. U igri s ovnom – naučio je kako i pad može biti let. Penjući se na najstariju i najvišu komarevačku lipu, uživao je gledajući daljine.
Njegov prvi ozbiljni zadatak – bio je čuvati velikog purana, kralja dvorišta. Prvi pravi let dogodio se kad je pao sa stare kruške u blatnjavu lokvu. Kao general gornjokomarevske družine završio je zarobljen s kokicama u kokošinjcu. Prvo ronjenje završilo je u plitkom muljevitom dnu. Kao vođa male dječje garde izrađivao je ordenje od cvjetnih latica i tvrdokrilnih buba. Njegova je crveno-plava stražnjica dovoljno govorila o kazni koju je dobio kad je razbio mamino korito jureći po snježnim padinama.
Školsku pločicu najviše je volio nositi u prirodu, usput bi nožićem izrezbario zviždaljku od mladog vrbinog drveta i natjecao se s pticama. Na Strossmayerovom šetalištu u Petrinji uživao je jašući skulpture kornjača. Jednom ga je otac spasio iz velike mlake kad je krenuo za divljom patkom i pačićima.
Na veliko proštenje Posvetilo, blagdan sv. Katarine, u Komarevo dolaze: licitari, sladoledari, vrtuljci s konjićima. Malo novčića, puno želja! Da bi dobio besplatnu vožnju na vrtuljku, mora ga triput gurati – ali Ivica je premalen, pa istežući se, gubi sve one čudesne stvarčice koje je prije toga kupio.
Prvi učitelj slikarstva bio mu je frenter Johan, putujući majstor koji je oslikavao pročelja kuća. Ivica ga prati na svakom koraku, a on mu dopušta da sjedi s njim učeći ga kako se miješaju boje i kako se nanose na fasadu.
Dobrotom svoje majke dobio je na njihovom imanju mali vrt u kojem je sadio i pazio svoje biljke. Postati odgovornim dječakom, nije bilo lako, vodeći konja Liska i pjevajući mu vesele pjesmice, pomagao je ocu pri oranju i zaslužio očevo povjerenje.
Da bi se osamio, što je inače bilo teško izvedivo, pronašao je sklonište u dnu dvorišta – u trbuhu babičine velike drvene bačve. Posavska hiža- korablja ima stepenište s drvenim rukohvatom – Ivici omiljen tobogan. Svoju prvu drvenu pticu koja klepeće lijepo oslikanim krilima, dobio je na dar od bake. Kuća strica Janka putovala je cestom škripeći svojim drvenim kostima na drvenim valjcima na neko drugo mjesto.
Zajedno s prijateljima noću je jašio Liska pričajući tajne i smišljajući budućnost. Tada nije znao da će u zgradi Hrvatskog narodnog kazališta koja ga je začarala prilikom prvog posjeta Zagrebu, provesti svoj radni vijek, kao kreator maski, maskograf i scenski kipar.
Nakon Komareva, školovanje je nastavio u sisačkoj Gimnaziji, a 1947. godine upisuje Obrtnu školu u Zagrebu. Kako se škola ubrzo ugasila, godinu dana radi u Jadran filmu, a 1948. godine polaznik je prve generacije novonastale Škole za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, završivši je, na odjelu za kiparstvo, kao jedini učenik.
O svome ravnatelju Vojti Branišu, u Školi primijenjene umjetnosti, Ivica mi je ispričao dirljivu priču obasjanu dječačkim optimizmom. Malobrojni učenici bili su mu kao djeca, Ivica posebice. Zaslugom ravnatelja Vojte Braniša, kvaliteta škole bila je prepoznata u Parizu, čak i od čuvenog Le Corbusiera. Jelena, Ivičina buduća supruga, družica i prijateljica, došla je, šest godina mlađa, u školu, iz Sombora,. Vidjevši da se Ivica i Jelena gledaju, Vojta je pozvao Ivicu: Ako se ovoj maloj u pletenicama nešto dogodi, dobil buš po turu i kroz prozor van!
Nakon završenih pet godina, umjesto kroz prozor van , omogućio mu je stan u podrumu škole – nasuprot ateljeu. A onda ga odveo, preko puta, u Kazalište, gdje je započeto još jedno veliko putovanje, učenje – susret s dramom, operom, glazbom, baletom i pokretom.
Sakralnost slobodna od okvira i institucionalnosti, izmjenjuje se ili zamjenjuje profanošću: ono što je sveto postaje i svjetovno, a svjetovno dobiva duh svetoga:
Od davnine do današnjih dana moje slikovito Komarevo kao da leži na leđima neke gorostasne, čudesne ptice koja je, bez najave i tko zna odakle, doletjela u našu šumu Piškornjač i tu zauvijek ostala. Sve što moraš znati o tome kako, valja živjeti, što činiti i kakav biti naučio sam u Komarevu.
(I. Antolčić, Triput guraj, jednom furaj – Moje djetinjstvo, Sisak, 2008.)
Ivica zna i razumije da su čovjeku potrebne dvije maske; jedna svečana, druga smiješna – i dvije prirode: jedna duhovna i druga tjelesna. Od toga nije trpjela njegova arhetipska sakralnost, čini se naprotiv da je parodijom ojačana: karnevalski prizori, lakrdijaši, žena-patka, čovjek-vol, čovjek lisica, krabulje, pokladne igre, fašnički ples, maska-konj, izmjenjuju se sa svečano prikazanim dvorišnim životinjama i pticama (Vuneni pijetao, 1974., Ptica naših lugova, 2000., Komarevačke žune, 1998.).
O tome svjedoče i slike: Žena s pticom (1973.) i Na Črlenom pevcu (1999.). Na prvoj slici bijela ptica sjedi na grudima mlade žene, nestvarnih velikih, poput vode razlivenih očiju. Na krajolik u pozadini spušta se sumrak. Slikom dominira lice žene, pomaknuto ulijevo, na čiju kosu su pali cvjetovi ili, možda, zvijezde s tamne pozadine. Pri tom ne znamo je li uokvirena bijela ptica na njezinim grudima slika u slici ili dio njezina tijela. Slika je statična. Dinamikom joj je suprotstavljena druga slika. Sveti nagovještaj sa slike Žena s pticom, na Črlenom pevcu plamti u crvenilu tjelesnosti. Gola žena prikazana puninom senzualnog akta, lica-maske jaši na razjarenom pijevcu. Sličnoga ozračja je i slika Poklon (2001.), veliki pijetao našao se u naručju gole krupne, punašne žene okružene dvojicom zainteresiranih muškaraca.
Na grafici Lakrdijaši iz čudnovate družbe stvari i životinja izviruje duguljasta glava, zavinutih brkova, ukrašenog šešira: Velázques ili Dali? Vrh šešira sjedi pijetao!
Ozbiljno lice znanstvenika, nobelovca Vladimira Preloga u Antolčićevoj izvedbi (bista postavljena u predvorjima Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu 2006. i Visoke tehničke škole u Pragu 2008.), čijim sam svečanim otkrivanjima prisustvovala, dočekuje studente, radosno i dobrohotno, poletno, gotovo suosjećajno!
Sveti Juraj (Posavski sv. Juraj, 1972.) više je slavenski Jarilo, no kršćanski svetac: jašući nad selom, s vilama umjesto s mačem, donosi i obilje i oskudicu, i radost i strah. Ostvaren crvenim i modrim koloritom priziva narodni mit o bogu, čovjekolikom konju: iz jednog kopita sijevala mu munja, a iz drugoga kapala mu voda.
Družeći se s Ivicom, ne toliko dugo, koliko s osobitim razumijevanjem, uvažavanjem i simpatijom, nikada nisam čula ništa kritički intonirano prema bilo čemu ili bilo komu, i zato posve suglasna s njim, i sa žalošću, kao iznimku, ispisujem, iz priče Moj vrt, rečenicu: Siguran sam da bi današnja gradska djeca koju gledam sa svog zagrebačkog prozora željela isto što sam ja imao u svom djetinjstvu, ali nitko tu njihovu želju ne prepoznaje, i ne podržava. Ipak, svojim stvaralaštvom, upravo ih Ivica potiče na kreaciju, razumijevanje i ljubav, pokazujući im put.
Dana 12. listopada 2006. prisustvovali smo jedinstvenom događaju, u Kazalištu lutaka u Zagrebu, svečano je otvoren zastor autora Ivice Antolčića. Drvo života, drvo cvijet – zaštićeno ogradom – materia prima – u zavičajnom i univerzalnom smislu, buja rodivši radosnim plodovima: ribama, konjanicima, morskim kraljevima, zmajevima, pticama i jabukama u pokretu, oko kotača smještenog u njegovoj velikoj krošnji.
Bezbroj je ilustracija kojima je Ivica Antolčić oslikao dječje časopise i knjige za djecu i odrasle. Godine 1954. u dječji Dom Vladimira Nazora u Crikvenici postavljen je Tobogan, funkcionalna kamena skulptura namijenjena djeci, apstraktna – istodobno i velika žaba, i školjka, i puževa kuća.
Dajući intervju mojim učenicima koje je rado primao u svome ateljeu, govorio je najčešće o radosti: Bez ptica život bi bio tužan, rekao je, zaključivši: Rad je zapravo istinska ljepota. Sav moj dugogodišnji rad jedna je velika radost.
Bili smo članovi neformalnog eklektičkog udruženja DGD, udruženja umjetnika, različite dobi i interesa, pomažući se bez interesa. I kao najmlađa među degedurima – zaista sam se osjećala – degedesom – imala sam njihovu potporu i razumijevanje, bez obzira na godine i osobnu poetiku.
Sastavši se jedne godine, da bismo izrazili homage našem pokojnom predsjedniku književniku i profesoru Branimiru Poliću, u vrtu pored rječice Gradne, nasuprot predsjednikove rodne kuće, Ivica je rekao ponešto i o sebi: o pticama, o čapljama – i iznad nas je preletjela, nezgrapna – poput tihog helikoptera – obična velika čaplja. Javila mu se, pomislih, a on nasmijavši se, pogleda prema nebu! Preletjela je ponovno, drugima neprimjetna. Uvjerih se tada da su ptice poznavale i voljele Ivicu!
Čudesan, čaroban, čudovišan i čudotvoran svijet Antolčićevih bića nije stiješnjen između, zadanih mu, Neba i Zemlje – nije prikovan za zemlju, niti je ovisan o nebu. Nije mu tijesno! Razigran, čak i kad je tužan i tmuran, u obilju i oskudici, intenzivno živi između. Predivni Vuneni pijetao (1974.) poletio je iz dvorišta ili s tkalačkog stana, jarkih boja poput posavske nošnje, noseći na svom raskošnom repu cijelo mjesto, drvene kućice i korabljice stisnute oko crkvenog tornja. Kao da vidim rajsko selo koje je bilo ponuđeno dobroj starici u priči Šuma Striborova.
Selo je zapravo metafora zaštićenog i skladnoga. Antolčićevo selo je idealna gradba, djelo ljudskih ruku i pameti, simbol čovjekove uljuđenosti i kultiviranosti. U njemu ima svatko svoje mjesto i svoj posao: vezilja, kolar, tkalja, kotlar, tesar, graditelj… Ta je gradba i slika idealne obitelji: majke, oca i djece. Korabljice skupljenih glava oko crkvenog tornja – zagrljene majčinom rukom razvedenom u ogradu-pleter! Nad selom-gradbom bdije veliki pijetao, psihopomp, kako su Grci vjerovali, vodič duša na drugi svijet (Pred uskrsnuće, 1967.; Svjetleći oroz, 1974.; Pijetao grivnjaš, 1972; Pijetao zornjak 1964.) Idealnoj gradbi osiguran je put i na drugi svijet, što nam potvrđuje, već spomenuti vuneni pijetao koji na svome repu, poletjevši, ne nosi samo pojedinačne duše, već i dušu cijelog sela.
I ne čudi stoga Antolčićeva zatravljenost pticama: gnijezdeći se na zemlji i leteći nebom, simbol su čovjekove želje da – stvoren od materije – dohvati barem djelić vječnosti. Komarevo spava na velikoj ptici, i skela na Savi i korablja u pokretu su ptice, kako zapisuje u svojoj autobiografskoj prozi.
Umjetničku genijalnost, koja je, kako je smatrao A. Dürer, Božji dar, mora se udružiti s tehničkim majstorstvom (Brauch) i teorijskim znanjem (Kunst). Ovladavanje manualnom vještinom je uvjet, ali ona mora biti preoblikovana poznavanjem temeljnih principa umjetnosti. Ako je genijalnost, rezultat božanskog stvaralačkog poticaja, sama umjetnost je proizvod umjetnika.
Takvu sjevernjačku radinost, preciznost i umijeće (Brauch i Kunst) s dominantnom anatomijom konja prepoznajemo na grafici Posavski pegaz (1970.) izvedenu na umjetnički način, naravno jedinstven - antolčićevski.
Plavobrada morka (1981.) ptica portretirana u profilu - i bojom i oblicima doima se poput nekog važnog, samouvjerenog renesansnog dostojanstvenika.
Pijetao, korablja i kotač – trifora je kroz koju promatramo Antolčićev svijet i njegovo stvaralaštvo. Pijetao i kotač, solarni su simboli: pijetao najavljuje sunce, a kotač koji nema ni početka ni kraja, cikličko je kretanje. Rozete katedrala predočuju čovjekovo jastvo prenijeto na kozmički plan, smatra Jung. Antolčićev kotač predočuje ne samo razvitak osobe, već i razvitak svemira, pa čak i razvitak jednoga purana u čijem tijelu se pokreće desetorozraki kotač (Puran-kotač, 1989.).
Čini mi se da ni Eskimi ne poznaju toliko vrsta snjegova, koliko vrsta pijetlova poznaje naš Ivica Antolčić: črleni pevec, pijetao kukurikavac, pijetao piškornjač, pijetao galženjak, kokot, svjetleći oroz, vuneni pijetao, pjetlić, veliki pijetao, pijetao grivnjaš, pijetao zornjak, pijetao div. U našoj kući Ivičinih pijetlova je toliko da nikad ne kasnimo u školu i na posao: Pijetao u naručju djevojke (2008.), Pijetao general (2004.), Pijetao na jarcu (2011.), Kokotiček drvenjak (2008.), Uskrsni pijetao (2006.), Novogodišnji pijetao (2010.), Pijetao s korabljom na krilu (2012.), Pijetao ranoranilac (2010.), Pijetao obješenjak (2005.), Pijetao lakrdijaš (2008.), Pijetao i vojnik (2002.) i Pijetao zanesenjak (2007.).
Na slici Kolo (1966.) kotač-rozeta utaknut u izoranu zemlju ili valovitu vodu ukrašen je na vanjskom rubu jedinstvenim antolčićevskim rekvizitarijem: korabljicama, pleterima, crkvicom - zapravo posavskom gradbom, sraslom u ornament – ali sugerirajući nam ciklus, vrtnju, krug – autor ne urušava strukturu, već je postavlja naglavačke – crkveni toranj okrenut je prema dolje.
Harmoničnost, utemeljena na jedinstvu suprotnosti: yina i yanga, muškog i ženskog, smiješnog i svečanog, opuštajućeg i odgovornoga, humora bez zlobe i radosne nostalgije, karnevalizacije i ozbiljnosti, figurativnoga i apstraktnoga, vertikalnog i horizontalnog, zemlje i neba, vode i kopna – različitih bića stvari i pojava (svog mikrokozmosa, mikrokozmosa oko sebe, pa i makrokozmosa) Antolčić uvijek pokazuje u zajedništvu i ravnoteži.. U njegovom djelu nema osamljenosti! Posavski krupni konj zajahao je korablju i, poput koke na jajima, sjedi na njoj – ili veliki krap nasukan na njezinom krovu zadovoljno spava.
Antolčićevo je stvaranje cikličko, poput njegova kotača koji se vrti poput Zemlje iznad zemlje, iznad voda, a na Zemlji u mlinu – pa čak i u tijelu purana. Svevremeno je, i ne određujemo mu razdoblje, ni školu, ni izam (iako znalci tvrde da se radi o ekspresionizmu). Ono se vrti na kotaču, izmjenjujući se kao godišnja doba, kao toplo i hladno, svijetlo i tamno, statično i dinamično: naivno poput srednjovjekovnog slikara koji se ne raduje perspektivi, precizno poput renesansnog majstora grafike, veselo šareno na način majstora licitara, ekspresionističko snažnih boja drukčijih od stvarnosti, geometrijsko na način moderne apstrakcije, barokno ukrašeno i izduženo, nadrealistično i snovito (riba spava na korablji, leteća Posavka), romanički zaobljeno i ljupko monumentalno u prikazu – uz pijetla i kotač – njemu najmilijeg motiva – korablje, posavskog broda-kuće.
Njegovi radovi su vizije iz davnine, iz njih zrači drevna mudrost: kao da u svakom pleteru, u svakoj ogradi, u svakoj gredi spava Bog, kao da u svakoj životinji hoda bog, u svakoj ptici leti Bog i naravno - misli u autorovoj ruci i daruje nam svoj drukčiji svijet, svoj raskošni ekspresionistički rukotvor – pokazujući da ima nade – jer uvijek možemo stvarati i sebi i drugima ljepše i bolje svjetove.
Biserka Goleš Glasnović